Andrijevica i Berane 25 i 26 maj 2018,
ili jednom riječju Limska dolina su bili mjesto gdje se održao drugi po redu timski izazov koji je u organizaciji paraglajding kluba Naša Krila okupio 11 ekipa iz Crne Gore, Srbije i Rumunije.
Organizacija dogadjaja kao svojevrsni izazov za Krila je počeo je u Avgustu 2017, ali je tek u martu 2018 bio spreman za finalno odbrojavanje i start, jer posle novembarskog Slavkovog memorijala se nametala kao logična stvar. Ali da li je to zaista tako. Potrebno je za ovakve formate takmičenja jedna posebna vrsta strpljena i hrabrosti. Jedna od najbitnih letačkih lekcija kaže “strpljen spašen”.
Vodeći se ovakvom mišlju , jedan od prvih izazova je bio da li se ponovo upustiti u ovakvo takmičenje i sa pitanjem treba li Krilima ovo takmicenje ili možda sjeveru Crne Gore ili bilo kome? Ok, možda i ne treba! ali šta je onda kao alternativa rijalti tv program , neka dobra serija , čekanje vikenda kao svaki drugi vikend, stalna jurnjava za materijalnim u svijetu devalvirane materije i zaslepljujuće kontrasti izmedju malih i nerealnih velikih zarada.
Da li čovjek treba da bježi od sopstvenih izazova? Da li je materijalno sto je jedino vrijedno je u stvari skriveno u samoj prirodi koji gubimo iz vida jer su nam je monitori zaklonili i daju nam samo virtuelnu sliku i taj lazni osjecaj ?
Da li postajemo asocijalni i kolko zaista imamo prijatelja koji se jos sjećaju svog djetinstva pored rijeke ili nekog igrališta i igre bez ekrana?
Kada ste zadnji put se popeli na neko brdo ili neku planinu ? Ili vam je sve to iz nekog raloga nedostizno?
Ali za svaki novi vrh treba krenuti ispočetka !
I znate šta, svaki neuspjeh i uspjeh je u vama, za Krila sada kada je izvjesno da su se iznova popeli na vrh planine i da su uspjeli u toj organizaciji , osjećaj i pogled na Limsku dolinu ne može da zamijeni ni jedan drugi osječaj , od onoga da su zajedno sa svojim prijateljima uspjeli u svojoj trci i prihvatanju izazova ne mjereći se ni sa kime drugim već sa samim sobom i svojim normama za koje ste prije toga mislili da su nedostižne i da nisu bitne.
Nema sumnje, čovjek jednostavno najteže trči ako bježi od samog sebe.
No dobro da krenemo, šta je sve potrebno od sastojka za jedan dobar timski izazov , dvije žličice vegete ? Ne baš to, bar ne za početak!
Potrebno vam je društvo iz kraja, isti oni sa kojima ste nekad ispred kuće igrali klikere ili fudbal viktorije na dva kamena , ili jednostavo one koji su još raspoložni da ponovo budu djeca i da se igraju i da se trkaju sa komšijom koji ih juri jer su razbili uličnu svetiljku , da u nastavku predaju štafetu sa klisa , da predju na komšijsku kapiju i pogledaju planove kako da pronadju svoj sledeći cilj ili jednostavno stignu do najdebljeg drveta i kažu “pu spas za sve nas”.
Bez imalo skromnosti ekipa iz kraj je napravila veliki uspjeh: Maja, Peko , Nina , Božo, Bojana, Boris, Neno i Bojan su se spremali za trku sa velikim žarom skupljali druge ekipe , crtali planove, razglabali dal smo Beranci il smo Andrijevčani, pisali priručnik i registrovali novo poletište Balj iznad Andrijevice sa agencijom za civilno vazduhoplovstvo , jurili vlasnike livada za poletište i sletište , crtali plakate , išli na intervju sa Iris , montirali video za spot , pisali molbe za sponzorstvo , slali mape gde se trči a gde sleće , razuvjeravali da Lim neće biti toliko divalj krajem maja , u četvrtak ujutro dva dana pred takmičenje isparirali svi zajedno upornom sjevero istočnom vjetru koji im je okrenuo trku na drugu stranu i ukrstio ih sa magistralom i lokalnim putevima i raskrsnicama i uposlio saobraćajnu policiju ali i Jovanu Ninu i Veska na prekidu saobraćaja kako bi biciklisti mogli sigurno da projure ka svojim kapijama, Dario je na drugom mjestu pomagao da trkači prodju jednu prometnu raskrnicu , Bojana je pustala Kajakase i čuvala bicikliste da ne ulete u Lim, Maja je skupljala bicikliste na svojoj kapiji i docekivala trkace i svog Stefana, Bozidar je pustao paraglajderiste u ritmu , Neno ih dočekivao na Beranskom aerodromu i na ponovnom otvorenom Gate-u(gejtu) za tu priliku, Bojan sa rodjacima pio neku dobru šljivu na Rijeci i pazio na sledećoj raskrsnici , Peko i Boris završavali trku kod gradskog mosta, pa su svi zajedno nastavili trku kod ribarske kuce zajedno Saletovom ekipom iz kraja koji su spremili dobar gulaš , pjevali uz dobre gitariste, sa simboličnom pjesmom računajte na nas sa sve crvenim bakljama za neke nove izazove, i bili sve u svemu dobri domaćini.
A takmičari , oni su kako su nam dan nakon svega prenijeli da su prezadovoljni svojim vikendom na XC4 , i osim onih koji su pored vrijednih nagrada od SAVA osiguranja za best team i best time, svi zajedno ponijeli su nešto najvrednije , a to su uspomene koje će ih podsjećati da jedan vikend kao jednu 
dobru avanturu i koja ih je povela daleko od kuće sa svojom ekipom , nešto nalik kao i avanture Toma Sojera i njegove ekipe i da na koncu mogu planirati mozda neku sledecu avanturu koja će ih povesti do Brazila il’ do nekih juznih mora bar.
I tako dragi avanturisti iz Limske doline spremite se za sledeću godinu , poneseti dobru energiju sa sobom i spremite se za novu avanturu jer mi Vas čekamo da zajedno pobijedimo u našim zajedničkim izazovima.
I da, ne zaboravite najbrži ste ako trčite u susret sebi i svojim željama iz djetinjstva.
Vidimo se uskoro ,
Krila
p.s. mnogo slika i video zapisa možete da pronadjete na zvaničnoj FB stranici
https://www.facebook.com/XC4tc/
kao i emisiju Divlja ljepota uživo